Đuro Đaković (1886. - 25. travnja 1929.) je bio politički radnik, jedan od najistaknutijih boraca radničke klase i KPJ.
Kao metalski radnik u Sarajevu, već je 1905-06. sudjelovao u prvim radničkim štrajkovima u Bosni, a 1910. bio istaknut omladinski rukovodilac u Sarajevu; po izbijanju Prvog svjetskog rata 1914. godine zbog istupanja protiv rata je uhićen i od strane vojnog suda kao "veleizdajnik" osuđen na smrt. Kasnije je amnestiran i upućen na prisilni rad.
Organizirao je veliki štrajk građevinara 1919; bio je član Centralne uprave Saveza metalaca za BiH i uprave Glavnog radničkog saveza BiH.
Jedan je od osnivača SRPJ(k) u BiH, a 1920. izabran je u Centralno partijsko veće KPJ u Ustavotvornoj skupštini, 1919-20. funkcioner klasnih revolucionarnih sindikata;
Organizirao je veliki štrajk husinskih rudara;
Godine 1921. bio je delegat KPJ na Trećem kongresu Kominterne u Moskvi. Više puta je bio hapšen, mučen i proganjan, a 1922-26. godine interniran u rodno mjesto;
Po odlasku u Zagreb, 1926. postao je sekretar Oblasnog odbora Saveza metalaca Hrvatske.
Bio je jedan od najistaknutijih boraca protiv frakcija u vrhovima KPJ; 1927-28. bio je na Lenjinovom sveučilištu u Moskvi, a u zemlju se vratio kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje Otvorenog pisma upućenog članovima KPJ. Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. postao je organizacijski sekretar CK KPJ.
Kao veliki protivnik šestosiječanjske diktature u travnju 1929. je uhićen u Zagrebu, mučen, odveden na jugoslavensko-austrijsku granicu i ubijen 25. travnja 1929. godine zajedno s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći.
Poslije 20 godina kosti su mu svečano prenijete u Beograd 25. travnja 1949. godine i sahranjene u grobnicu na Kalemegdanu pored posmrtnih ostataka Ivana Milutinovića, Moše Pijade i Ive Lole Ribara.
Đuro Đaković Holding d.d., strojarska grupacija iz Slavonskog Broda, dobila je ime po njemu.
