Vladimir Becić (Brod na Savi, 1. lipnja 1886. - Zagreb, 24. svibnja 1954.), hrvatski slikar.
Studirao je pravo u Zagrebu i slikarstvo u Münchenu i Parizu, gdje je radio kao crtač u časopisu Le Rire. Djelovao je u Osijeku, Beogradu i Bitolju, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je dopisnik i ratni slikar časopisa L'Illustration na solunskoj fronti. Od 1919. do 1923. boravio je Blažaju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb gdje je profesor na Umjetničkoj akademiji do 1947. Bio član grupe "Trojica" i "Četvorica". Njegovi najraniji radovi iz vremena münchenskog školovanja, s djelima Račića i Kraljevića čine kompleks hrvatske slikarske moderne, oni stilistički nose značajke tradicije i novoga, suvremenog minhenskog akademizma, Leiblova osebujnog realizma i maneovske rekapitulacije Goyina i Velasquezova slikarstva. Poslije će se približiti Cézanneu, a potom će naglašenim geometrijskim strukturiranjem motiva i voluminoznošću oblika ući u svoj neoklasicizam.
Tih mijena u Becićevu slikarstvu bit će više. Međutim, pravi naglasak ostat će uvijek na njegovu minhenskom stvaranju, koje je i Ljubo Babić označio kao razdoblje što označava nenadmašnu odrednicu u redoslijedu Becićevih sretnijih i manje sretnih faza. Becićev slikarski izraz od samih je početaka usmjeren više prema modelaciji i jasnoći, nego prema lirizmu. Njegove skice u ulju, a pogotovo u akvarelu, izražavaju svježinu neposrednog slikarskog doživljaja. Posljednjih godina života obrađivao je motive iz Istre i s radilišta na Neretvi.
