Opća skupština UN-a prihvatila je Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima 10. prosinca 1948. u Parizu i tada je po prvi puta u povijesti čovječanstva priznato pravo svih ljudi na „život, slobodu i osobnu sigurnost…bez ikakvih razlika“. Time je udaren kamen temeljac za Međunarodni dan ljudskih prava.
Da bi se jednom i zauvijek stalo na kraj genocidu i diskriminaciji nastaloj za vrijeme drugog svjetskog rata, članice UN-a (njih 48) su se udružile i proglasile ovu deklaraciju kao jednu od prvih značajnih pravno obvezujućih dostignuća.
Svaka pojedina država svojim ustavom osigurava svakoj osobi poštivanje ljudskih prava.
Potreba za ženskim pravima javila se kao nezadovoljstvo i odgovor na česta kršenja ljudskih prava nad ženama. Da ne nabrajamo neravnopravnosti u nekim dijelovima svijeta, dovoljno je istaknuti da su i u današnje vrijeme u razvijenim zemljama žene potplaćene za isti posao kojeg obavljaju muškarci, često su žrtve zlostavljanja, rade bez redovite plaće, često i dugo evidentirane u Zavodu za zapošljavanje kao nezaposlene, vrlo teško dolaze do važnijih radnih mjesta u političkoj i ekonomskoj strukturi. Sve je to snažno utjecalo na odvažne i hrabre žene da pokrenu inicijativu za ženska prava.
Izraziti primjer ženskog prava je jednakost spolova u oružanim snagama, društvena jednakost i zastupljenost u političkim upravnim odborima te u izvršnim tijelima vlasti.
Tokom prošlog stoljeća su se pokretale i bile realizirane različite inicijative u obranu ženskih prava, da bi 1993. godine u Beču donesena Deklaracija i Program akcije koji ukazuju na povećanu integraciju ženskih prava u sustavu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a.
Zato žene, javno ustanite u obranu svojih prava, jer na to imate pravo!
Ružica Bobovečki,
članica Povjerenstva za ravnopravnost spolova
